|
Kap
je lagano klizila po staklu i postajala
sve veća i veća, da bi (nakon par trenutaka)
samo skliznula niz prozor, ne mogavši više
da izdrži sopstvenu težinu... Onda se pojavila
još jedna i učinila sličnu stvar... Pa još
jedna... Bio sam budan tek nekoliko minuta.
Ležao sam i posmatrao tu neobičnu trku.
Uživao sam, sve dok pljusak nije postao
toliko jak, i spojio sve kapljice u jednu...
Tada
sam ustao. Bilo mi je prilično hladno. Iznenadio
sam se kada sam video da nema nikoga u stanu.
-Gde li su ove moje ženske opet "zbrisale"?
Pa njima ni kiša ne može ništa, pomislio
sam. Morao sam da uključim grejanje...
Iako
je jun mesec nastupio pre nekoliko dana,
svako razmišljanje na temu godišnjeg odmora
bilo je potpuno suvišno. Pristavio sam kafu...
-Valjda će uspeti da me razbudi, ponadao
sam se dok sam uključivao televizor. Depresija...
Odlazak u Bugarsku činio se tako dalekim.
Ležanje na plaži zvuči mi kao utopija...
Na TV-u je tenis. Igra Nole. I to kako!
Uživam, ali ne zadugo. I tamo je počela
kiša... Ponovo prebacujem kanale... Nailazim
na prenos iz Skupštine Srbije. Zadržavam
se na trenutak, ali ubrzo uviđam da nemam
dovoljno dobar stomak za tako nešto... Kakvi
idioti!
Odlazim do kuhinje. Vraćam šoljicu u kojoj
je do pre nekoliko trenutaka bila kafa.
Jaka i slatka, naravno... Pogled mi se zadržava
na praznoj boci od vina. Eh... ispili smo
je sa zadovoljstvom. Onako... sa povodom.
Pa nije mala stvar položiti poslednji ispit...
Veliki je teret zbacila sa sebe Lidija tim
činom.
Polako počinjem da paničim... Pada mrak,
njih još nema, a kiša je sve jača... Uzeo
sam mobilni telefon u ruke i nazvao vođu
tog malog, odbeglog društva, ali u istom
trenutku začulo se zvono na ulaznim vratima.
Bile su one... Brigu sam istovremeno zamenio
ljutnjom i ne baš prijatnim tonom upitao
sam ih: -Pa gde skitate po ovakvom vremenu
i to još tako lagano obučene? Lidija
me je oštrim pogledom odmerila od glave
do pete... -Pa ne misliš, valjda, da
smo išle peške, rekla je začuđeno i
nastavila da izuva decu...
|