|
Sedim
na travi i gledam u spomenik. Sunce proleća
kupa slova i presijava se po crnoj mermernoj
ploči. Postoje male neravnine. Kao da nije
ravna skroz. Nervira me ono vestačko cveće
što su stavili moji. Najradije bih ga zavitlala
i bacila, ali nemam snage da se prepirem
i svađam. Ružno je. Mravi šetaju oko mojih
cipela, miriše grobljansko cveće, otužno...
Tišina je. Gledam u slike i razmišljam...
Začuh
lelek u blizini. Ugledah stariju ženu u
crnini, sa maramom na glavi, kako zapomaže
i plače. Za sinom... Crnogorka je i spominje
sina koji je mlad poginuo. Teško mi je.
Volela bih da je ne čujem, tišina mi više
odgovara. Čekam kada će prestati, ali ona
nakon leleka nastavlja sa dugačkim i bolnim
"jooj".
Palim
cigaretu, a jednu stavljam na spomenik pokojniku,
nezapaljenu... Premeštam 5 crvenih ruža
iz jedne saksije u drugu. Toplotu prekida
lagani povetarac, igrajući se sa lišćem
obližnjeg bagrema. Listovi šuškaju i žena
leleče. Pamtim kao dete ovo groblje, nekad
je bilo malo... Onaj mađarski deo bio je
lepo sređen, sa skupim spomenicima i uređenim
stazama i cvećem oko stare kapele. Na srpskoj
strani, sve je nekako siromašnije, stariji
spomenici su skromni, a noviji su skuplji,
ali nekako nakinđureni i neukusni. Ima puno
humki na kojima stoji samo stari drveni
krst sa izbrisanim slovima od kiša. Verovatno
nema nikog ko bi ih posećivao i brinuo se
o njima. Prekrstih se i spustih još jednu
cigaretu. Pokojnik je bio strastveni pusač...
Ne sviđa mi se slika, izgleda mnogo mlađi.
Nedostaje mi i brzo brišem iznenadne suze...
Mrzim
plač, a i ovo kukanje žene do mene. "Sine
moj, rano majčina... đe ode tako mlad..."
Ustadoh da osmotrim ženu i spomenik. Na
slici je mladić, lep... Nikad nisam razmišljala
o smrti. Interesantno, ali kad god neko
umre, ja razmišljam o živima još više. I
ovaj moj pokojnik, kao da nije tu ukopan.
Stalno mislim (kad se vratim kući) da će
me čekati tamo, da će zapaliti cigaru i
ironično me gledati. Ponekad sebe uhvatim
kako pričam sa njim kao da je tu, negde
pored... Da li i ova žena ima takav osećaj
ili neumitno zna da svog sina više nema.
Gledam je. Crvena je u licu od plača, suze
joj se zaustavljaju u borama. Briše ih,
s vremena na vreme,
belom pamučnom maramicom. Popravlja vestačko
cveće i povremeno ljubi sliku na spomeniku.
Toplo je, a ona ima neki poludžemper na
sebi. Priđoh joj da joj ponudim malo vode,
da se osveži. Ona me pogleda i još jače
zaleleka. Kosa mi se podiže od jeze. Ipak
uze vodu, i u dva tri gutljaja otpi. Pogleda
me zahvalno. Ništa mi ne reče, samo zahuka
umorno i poče da stenje kao da je u transu.
Pojavi se iznenada neki čovek. Lelujao se
i zaplitao o travu i žbunje. Pijan je
- pomislih. Preplanuo, verovatno radnik,
zapušten i neobrijan. Nije nas ni opazio,
samo je zastao i raskopčao pantalone. Pripišalo
mu se, i to je uradio baš kao da radi narnolmalnjiju
stvar. Nije se ni osvrnuo da vidi ima li
koga u blizini. Žena u crnini ga je videla
i prestala je da kuka... Razgoračenih očiju
gledala je, i odjednom je prebledela. Spala
joj je marama i pokušavala je da se pridrži
za moju ruku. Zateturala se i pala... Uzela
sam ostatak vode i počela da je polivam
po licu, ne bi li došla sebi. Neznanac nas
je tek tada opazio, polupijano pogledao,
zakopčao pantalone i nastavio svoj put teturajući
se...
Sunce je i dalje peklo, iako je bio maj.
Pogledah u spomenik ženinog sina na kojem
je pisalo: "rođen 1955. - umro 1989.".
Ličio je na Njegoša...
|